subota, 24.12.2011.
BADNJAK
Saonice kližu po tihome putu;
Svud rojevi bijelih se razlijeću pčela,
Zašutjela polja i gajevi pusti,
A budna je noć samo sanjarska, bijela.
U jelik smo zašli u duboku tamu,
I pošao šapat niz mračnu daljinu,
Ko mirisne priče iz djetinjskih dana,
I slika nam draga pred očima sinu:
U ruci nam jabuke zlatne, i s jele
Sve iglice sipe na rudaste vlasi,
Dok slušamo bakina pričanja tihi,
Da čut je i svjećicu, kako se gasi.
O anđelim' priče - još ljepšim od našeg,
Što lebdi nad drvcem i trepte mu krila,
O velikom cvijeću u ukletom vrtu,
I koraljnom dvoru, gdje zlobna je vila.
O ponoćnom nebu nad ledenom pustom,
Kud snježnom sa kraljevnom jeleni hite,
O obalam' cvjetnim, gdje sanje se roče
U mjeseca srebru uz paome vite -
Je l' sjećaš se najljepše priče o Onom,
Kog zvali su Ljubav - ko kraljevsko čedo
On bio je krasan i sažalnim okom
Svu bijedu i budućeg ljudstva je gledo.
A nije ni imo kud glavu da sklone
I nikakva blaga do srca svoga -
A dao ga ljudma; al raspeše Njega.
Tad istom su znali, da raspeše Boga.
Na oku ti topi se pahulja snijega
I kliže se kap poput suze male.
Talasa se zvonjava s drevne kapele,
Na nebu polako zvijezde se pale.
Saonice lete po bijelom putu,
Sa pramova zlatnih ti pahulja pada,
Kad glavu si sklonila k meni i pitaš:
,,Zar zbilja je ljubav umrla tada?!"
Dragutin Domjanić
srijeda, 21.12.2011.
Quod accideret novi
Kao prvo, od danas imam dvadeset jednu godinu, iako nisam toliko naivna da bih gajila ikakve iluzije kako će to spriječiti talijanske bakice da mi se obraćaju sa ,,piccolino". 
Naprotiv, to može samo pojačati poriv šesnaestogodišnjakâ da mi govore ,,Vi", a ja bih osobno radije obrnutu situaciju, kad bi me tkogod upitao za mišljenje. (,,A kad bi se našla dobra duša..." kako bi rekao Vidrić. 
)
Kao drugo, kolokvirala sam obje sintakse.
Kao treće, prevela sam prvi dio Knjige postanka iz Septuaginte i najdublje se nadam da sam time uspjela utišati profesoričinu srdžbu na moju univerzalnu naviku ex abrupto prevođenja. 
(Prvi dio - to vam je šest dana stvaranja.)
Kao četvrto, jučer sam dobila povišenu tjelesnu temperaturu i morala propustiti Najstarije spomenike latinskog jezika baš kad smo obrađivali Senatus consultus de Baccanalibus i Mikensku epigrafiju baš kad smo počinjali čitati izvorne natpise na linearu B. 
Srećom, temperatura je pala do danas pa sam mogla otići na Helenistički grčki, ergo nisam uzalud prevodila Septuagintu. (Mislim, ne bi ni inače bilo uzalud, ali bijaše mi veoma stalo do toga da se iskupim profesorici.)
Kao peto, sutrašnje je predavanje iz Grčke sintakse 1 otkazano, tako da sam de facto na praznicima, jedino ću ujutro otići na badminton. To znači da imam poprilično vremena za zadaće iz rečene. 
Kao šesto, danas sam dobila još jedan čvrst dokaz da sam na klasičnoj filologiji zaista među svojima i ondje gdje mi je mjesto. Naime, već je dvoje profesora s rečene neke moje pretpostavke proglasilo razumnima. 
Ah...
Kao sedmo, danas sam na Latinskoj sintaksi 1 čula nešto što mi se podosta svidjelo iako ne znam točno zašto - ,,Aurum paleamne navis portet ad bene gubernandum nihil interest." (Za dobro kormilarenje nije ni od kakve važnosti prevozi li brod zlato ili pljevu.)
Kao osmo, profesor je Latinske sintakse 1 danas rekao da je zanovijetanje put prema istini.
Kao deveto, dosta putovah prema istini za danas pa ću zasad prestati, to jest napraviti malu pauzu, to jest počinuti.
Curate ut valeatis.
ponedjeljak, 05.12.2011.
Da, ovo sam danas pisala u bilježnicu pod predavanjem, mea culpa, ali kad mi je koncentracija zbilja netragom nestala i nije se dala namamiti natrag :/
Zašto uvijek me san na latinskoj sintaksi hvata,
bilo da radimo zamoran rat s Numiđana kraljem,
koji je navodno bio svake kreposti prepun
(goni takvu vrlinu koja krvnika krasi!),
bilo da radimo krasne heksametre, bozima drage,
koje sastavi Vergil i namijeni pohlepnom ognju
(posljednju ipak mu volju ne ispuni Plocije Tuka,
kao ni Lucije Varije Ruf, a najmanje August)?
Smisla nikakvog nema, ep mi dosadan nije,
naprotiv, dušu mi liječi iza daktila spondej.
Nisam ni umorna odveć, makar ne legoh rano,
grčku sintaksu slušah dostatno pribrane glave.
Neću ostati cijeli dan u knjižnici danas,
posljednju verziju grčkog jezika čekati kaneć'.
Idem radije kući da se odmorim malo
pa ću se vratiti, življa, istom navečer. Tako!
srijeda, 30.11.2011.
Još jedan komentar za Keiru :D
<3
A osjećaj reći da si student dosta je običniji nego što mi se činilo dok nisam studirala. :P
Ali zašto te toliko strah da nećeš proći maturu? Imaš li problema s kojim konkretnim predmetom?
Ne znam tješi li te to, ali ako sam ja uspjela položiti državnu maturu, ne vidim čega se ti trebaš bojati. :D Vjeruj mi. :D
Ovo je kraj onog komentara. Opet mi ne da da unesem komentar.
ponedjeljak, 28.11.2011.
Nastavak komentara za Keiru
Keira, žao mi je, ali nikako da pošaljem komentar do kraja. Čim sam se nekako pomirila s time da moram cjepkati komentare, počela mi se pojavljivati poruka da nisam unijela komentar iako to nije bila istina, barem ako se u svoje oči i razum mogu po tom pitanju pouzdati.
Ovo je pisalo dalje:
<3 Mislim, kad bi me tkogod pitao za takvu procjenu. :D
A fizički… Nisam te vidjela, ali crvenu kosu smatram dosta estetskom inače. :D Nemam što pametnije reći, žao mi je. Mislim, zato jer te nisam vidjela uživo.
Sretno sa psihologijom, javi kako je prošlo. <3
Vidiš, nisi prva koja mi je rekla da se osjeća kao kod psihića kad sa mnom razgovara. :/ Čuj, je li to jako neugodno? Ja nisam toga baš svjesna. :/
Drži se i oprosti na ovoj ,,Bibliji“, inače pričam manje nego što pišem. :D Bar se nadam. :P
Molim sve osim Keire da komentiraju prošli tekst, a ovaj ignoriraju.
I koju kategoriju da stavim? ,,Dovedite si više server u red!"? 
Nekoliko mojih snova ako tkogod ima volje za čitanje
(kopirano iz jedne forumske teme)
Sanjah prilično zanimljiv san u srijedu, dosta mi se svidio.
Bila sam kod bake u Mraclinu, a baka u Mraclinu ima kokoši. Međutim, dio rečenih u snu bijaše poprimio izgled sova, jastrebova i inih prilično različitih ptičurina.
Sve su one stajale na prečkama u staji i živo raspravljale o svom ropskom položaju među ljudima. Prisustvovah tim sastancima i slagah se s njihovim argumentima. Najzad, one odlučiše masovno otići u slobodu.
E, to je bila scena! Kao u kakvoj parodiji na filmove o egzodusu. Hrpa raznovrsnih ptica sa zavežljajićima na ramenima ide kroz dvorište, a ja svečano stojim i mašem.
Tad se odjednom prepadoh i povikah: ,,Čekajte, čekajte malo, a što će biti s bakom Marijom kad vi odete?" Međutim, one se nisu na to obazirale i otišle su. Rekla sam baki: ,,Čuj, kokice su ti otišle." Počela se derati na mene da zašto sam ih pustila. Pokušala sam joj objasniti što su mi rekle i zašto su to učinile, ali ona nije vjerovala da kokoši govore. Na kraju i ja posumnjah u to. Otišla sam u stražnji dio dvorišta, gdje je bila neka sova koja mi je pokušala nešto savjetovati, ali ja je nisam slušala. Samo sam vikala da ona ne govori i da ja haluciniram, ne obazirući se na njeno: ,,Daj se smiri, šuti, čekaj da ti kažem."
Na kraju se probudih ne saznavši što mi je imala reći.
8. svibnja 2011.
Opet sam sanjala dosta zanimljiv san, u kojem se uopće nisam pojavila kao lik. San je bio nacrtan i obrađivao je mit o Heraklu, kojeg je moja glupa podsvijest uporno zvala Herkulom, valjda iz inata. Svi su bogovi izgledali poput (nacrtanih) kipova.
Uglavnom, Heraklo se posvađao s Apolonom, u čemu ga je Atena podržala. Radilo se o osnutku Splita. Apolon je htio da Heraklo sagradi Split, ali nije mu baš dopuštao umjetničku slobodu, naime htio je potpuno bijeli grad, a Heraklo ga je uporno bojio u onu sivu boju izlizana mramora na starim ulicama. Apolon ga je stoga progonio dok se Atena nije umiješala i lišila ga glave, koju je ugradila u neku stijenu. Nato je Heraklo pitao, onako usput, gdje su ruke Afrodite Milske, a Atena je rekla: ,,Pa zar ih nikad nisi vidio u Fojnicama?" U svakom slučaju, bezglavi Apolon nije došao pameti, što je i logično, pa je Atena i njegovo tijelo ugradila u istu tu stijenu.
Tada su Herakla obuzele melankolične misli pa je otišao na neki klif, sjeo na kamen i zagledao se u more. Atena mu je postavila neko pitanje kojeg se ne sjećam, a na koje je Heraklo odgovorio: ,,Da, tako mi Splićani kad nam je svega dosta dođemo ovdje i bacimo se sa Simplegada." Zatim je počeo nešto lamentirati, iz čega sam zapamtila samo da mu se kao jednostavnu čovjeku više sviđaju narodna, slavenska imena poput Zvonimir, Branimir i Herkul, nego neka olimpska kao što su Vrlina, Ideja i Univerzalije.
Tada je zbilja skočio sa ,,Simplegada" (koje su bile puno fiksnije no što im je ime govorilo) u neku podzemnu spilju gdje je na telefonskoj sekretarici dobio poruku koju mu je Apolon poslao još kao dječak, javljajući mu da se rodila Artemida i nudeći ga sladoledom. Heraklo isprva nije htio ni čuti, ali poslije je prihvatio druženje s njih dvoje pa su njih troje zajedno skakali sa Simplegada vrišteći na sav glas (odjednom su sve troje bili djeca).
I zatim sam se probudila.
16. svibnja 2011.
Sanjala sam dosta zanimljive stvari, koje su uključivale figuricu junakinje iz japanskih animiranih filmova koja je svirala armensku himnu, a prodavala se u trgovini kućnim ljubimcima koja je sadržavala ogromnog morskog psa za kojeg sam najprije mislila da ga se ne bojim jer je u zaštićenu bazenu, ali sam osjetila jezu kad sam slučajno pala i udarila u pleksiglas kojim je bio zaštićen jer sam se bojala da će se ipak razbiti i izliti dovoljno vode da morski pas razjaren slobodno pliva. Osim toga, strahovito je razjapio čeljusti dok sam se dizala s poda.
U toj je trgovini bila i hrpa knjiga iz moje drage biblioteke ,,Demetre" (često sanjam veliku količinu knjiga iz ,,Demetre" čiji naslovi uvijek zvuče prezanimljivo, debele su i osjećam se kao da sam napokon ostvarila sve svoje želje kad ih nađem), a ja sam ih htjela darovati svojoj najboljoj prijateljici, Lampyris* i 7700*. Sjećam se da je Lampyris najprije oduševljeno uzela knjigu, a zatim me tužno pogledala i rekla: ,,Jao, pa to je na latinskom!", što sam ja tada primijetila i bilo mi je žao što nisam provjerila ranije.
I tako to...
9. kolovoza 2011.
*Zanemarite, to su nadimci s foruma.
Sanjala sam da majci svoje najbolje prijateljice kupujem papigu u supermarketu. Doduše, nije mi baš išlo razlikovanje papiga od biljaka jer su bile u uskim kutijama. Jedna je bila otvorena pa je papiga izletjela van dok sam čitala etiketu, a zatim sam se raspitivala kod prodavača koji je sličio mom djedu može li papiga govoriti.
I vani je padao snijeg.
22. kolovoza 2011.
Istraživala sam različite vrste ptica u prirodnim staništima, doduše te ptice i nisu baš spomenute u ornitološkim leksikonima.
Jedna se ptica zvala ,,hodnikova savjest" i obitavala je blizu lopočima obraslog potoka. Izgledala je vrlo neobično, bila je lijepa i posve bijela, ali s nečime crnim po leđima, a to je izgledalo poput zmajevih ljusaka. Građom tijela podsjećala je na puricu. Bila je zaista lijepa i divila sam joj se, ali kao da su te crne ljuske upozoravale na nekakvu nejasnu opasnost, kao da su pozivale na oprez, iako nisu bile ružne niti su ptici davale groteskan izgled. Samo su nekako upozoravale da ta ptica, možda, i nije onakva kakva se čini na prvi pogled.
Pregledala sam tablu s podacima, pod ,,porodica" pisalo je: ,,Nije točno određeno jer ima osobine mnogih vrsta, ali najviše sličnosti pokazuje s gmazovima."
Pod ,,srodnici": ,,Najpoznatiji je srodnik hodnikove savjesti vodeni zmaj."
Ali ja sam mislila da je hodnikova savjest ptica? Približila sam se da je bolje promotrim, i odjednom sam letjela na njoj. Letjela sam preko mraclinskih polja upozoravajući sve: ,,Paziteeee, čuvajte seeeeee, ide vodeni zmaaaaaaj!!!"
Ne sjećam se da bi se išta drugo dogodilo u snu.
Maloprije.
Samo bez preporuka za koštano brašno, ako smijem moliti.
nedjelja, 20.11.2011.
Blaženi spokoj - u carstvu smo leda!
Oprezno gledam što mi noga radi,
led priječi da se rasplamsaju jadi,
prijateljska mi ruka pasti ne da.
Grijem joj ruku, ona moju hladi,
uz povremenu mijenu redoslijeda.
Sklad i mirnoća, jer kad jedna sjeda,
druga se kliže dok joj ne dojadi.
Negdje na svijetu, gore, sve je bijelo...
Ma zapravo svugdje gdje smo zajedno, gle!
Složne nam misli, riječi su i djelo.
Dok nam pogled sneno u daljinu zre,
jedna će drugu pitati zacijelo
ima li što novo, linearom B.
utorak, 01.11.2011.
Iam parce lasso, Roma, gratulatori,
lasso clienti. Quamdiu salutator
anteambulones et togatulos inter
centum merebor plumbeos die toto,
cum Scorpus una quindecim graves hora
ferventi auri victor auferat saccos?
Non ego meorum praemium libellorum
- quid enim merentur? - Apulos velim campos:
non Hybla, non me spicifer capit Nilus,
nec quae paludes delicata Pomptinas
ex arce clivi spectat uva Setini.
Quid concupiscam quaeris ergo? Dormire.
Zidni natpis napaćena klijenta iz Pompeja
Tromosti duha ništa ne pomaže,
tom zijevu iza maglene koprene,
tuposti koja ne probija mrene,
kojoj na svijetu nema ništa draže
od stalna bijega među svijetle sjene
što 'zalud svrhu i smis'o si traže
jer se bez smisla svaka obrazlaže.
Taj besmisao ipak čini - mene.
I zato sjene svijetlima nazivam,
buđenjem makar potonu u tamu
gdjeno se rado usamljenik skriva.
Kad god (prečesto!) spustim se u jamu,
pozovu me, a ja se odazivam
i nikad me ne ostavljaju samu.
ponedjeljak, 10.10.2011.
Sedebat puer in anxietate,
cogitans de aeterna disciplina,
laborans quia distat mens divina
et mens humana caret veritate,
probitateque, animi regina.
Suntne virtutes sine pietate?
Ille vult fidem sine deitate
novaque ova, sed sine gallina.
Sine amante ille vult amorem,
cupit vitare sine vita mortem,
nequit delere iam suum furorem.
Sibylla videt eius malam sortem,
inscius tamen retinet dolorem,
sidera spectat et putat: ,,Si forte...''
petak, 23.09.2011.
Napisano prošlu subotu, u međuvremenu ozdravih
Sinusi bole dok mi oči suze,
a uši štogod neugodno tlači,
teže mi nešto rhinos zrak uvlači,
prevrući rujan, naime, danak uze.
Moja je glava teška, a to znači:
cijeli dan Hipno malo mijenja Muze,
gluposti razne nesvješću mi puze,
muče mi razum, ali san je jači.
Mislim da ću mu vratiti se sada,
onamo pobjeć', gdje uši ne ječe,
gdje, makar ništa sebi ne pripada,
pri buđenju na javu ne utječe,
misliti glava dok ne bude rada,
sinusi barem dok se ne izliječe.
